Zasto se ne treba bojati samoce

 

 

 

Bez samoće, Ljubav neće dugo ostati ostati pored vas.

Jer i Ljubavi treba odmor, kako bi mogla da leti nebesima i pokaže se u drugim oblicima.

Bez samoće, nijedna biljka ili životinja ne mogu da prežive, nijedna zemlja nije dugo plodna, nijedno dijete ne može naučiti šta je život, nijedan umjetnik ne može da stvara, nijedan posao ne može da se razvije i preobrazi.

Samoća nije odsustvo Ljubavi, već njena dopuna.

Samoća nije odsustvo društva, već trenutak u kojem naša duša ima slobodu da razgovara sa nama i pomogne nam da donesemo odluke o svom životu.

Stoga, neka su blagosloveni oni koji se ne boje samoće. Neka se ne plaše sopstvenog društva, neka ne traže očajnički nešto čime bi se bavili ili razonodili ili o čemu bi prosuđivali.

Jer onaj ko nikada nije sam ne poznaje više samoga sebe.

A ko ne poznaje sebe počinje da se plaši praznine.

Ali praznina ne postoji. U našoj duši se krije ogroman svijet koji čeka da ga otkrijemo. Tamo je, netaknute snage, ali toliko neistražen i moćan da se plašimo da prihvatimo njegovo postojanje.

Jer činjenica da smo otkrili ko smo primorava nas da prihvatimo to da možemo mnogo više od onoga na šta smo navikli. A to nas plaši. Bolje je ne rizikovati toliko, budući da uvijek možemo reći: “Nisam uradio ono što je trebalo jer mi nisu dopustili.”

Lakše je. Sigurnije je. Ali to istovremeno znači odreći se sopstvenog života.

Teško onima koji radije prožive život govoreći:

“Nisam imao priliku!”

Jer svakodnevno će još više produbljivati jamu sopstvenih ograničenja, i doći ce trenutak kada više neće imati snage da pobjegnu iz nje i ponovo pronađu svjetlost koja sija nad njihovim glavama.

A blagosloveni su oni koji kažu: “Nemam hrabrosti.”

Jer oni razumiju da nisu drugi krivi. I prije ili kasnije naći će vjeru potrebnu da se suoče sa samoćom i njenim tajnama.

Paulo Koeljo